Precizna medicina temelji se na holističkom pristupu koji uporabom genetskog profila, okolišnih čimbenika, životnog stila i kliničkih karakteristika bolesnika pruža najbolju mogućnost liječenja i prevencije bolesti. Iako genetska analiza često pruža jasne terapijske smjernice, u praksi nerijetko susrećemo slučajeve kada rezultati genetske analize ne vode do izravnog rješenja. U takvim situacijama nastojimo pronaći rješenje putem konvencionalnih antikonvulzivnih lijekova (ASM) ili u slučajevima epilepsije otporne na lijekove pristupamo kirurškom liječenju. Ključna uloga je tada procjena mogućnosti prenamjene lijekova, probnih terapijskih intervencija i individualiziranog praćenja bolesnika. Primjer izazova donose varijante GRIN gena, koji kodira podjedinice N-metil-D-aspartat (NMDA) receptora. Patogene mutacije mogu biti povezane s epilepsijom i razvojnim poremećajima, no terapijski odgovor ovisi o prirodi mutacije: gubitak funkcije (Loss of function; LOF) zahtijeva farmakološku stimulaciju, dok dobitak funkcije (Gain of function; GOF) može reagirati na NMDA antagoniste. Kako precizan genetski nalaz ne daje uvijek jasnu smjernicu, ključno je kombinirati rezultate sekvenciranja s funkcionalnom validacijom i kliničkim iskustvom. Unatoč ograničenjima, precizna medicina predstavlja temelj suvremenog pristupa i otvara put prema terapijama koje se prilagođavaju specifičnim mehanizmima bolesti.

Novorođenačka encefalopatija (NE) je klinički sindrom poremećene neurološke funkcije u najranijim danima života djeteta rođenog sa ≥ 34 tjedna trudnoće: promijenjena razina svijesti i/ili napadaji, poteškoće sa započinjanjem/održavanjem disanja, snižen tonus mišića i refleksa, sve što je povezanost sa akutnim intrapartalnim događajem. Sveobuhvatna anamneza treba prethoditi kliničkoj procjeni. NE se utvrđuju neurološkim pregledom uz video EEG/amplitudno integrirani EEG. Prema Sarnat i Sarnat NE se dijeli na blagi, umjereni ili teški stupanj. Najčešći pojedinačni uzrok NE je hipoksično-ishemijska encefalopatija (HIE), zatim infekt, intrakranijalno krvarenje, moždani udar, malformacije mozga, metabolički poremećaji ili genetski uzroci, a često je udruženo više uzroka. Intrapartalno stanje fetusa prati se kardiotokografski (CTG): kod normalnih otkucaja fetalnog srca pojava iznenadne bradikardije, ponavljajuće kasne i varijabilne deceleracije uz odsutni temeljni ritam upućuju na hipoksiju-ishemiju (HI) te je potrebno mjerenje acidemije pH-metrijom iz vodeće česti uz nadzor i odluku o dovršenju poroda zbog ugroženosti fetusa. U nekim slučajevima npr. abrupcija placente, prolaps pupčane vrpce ili distocije ramena uzrok HI je poznat i vremenski je sukladan pojavi abnormalnosti na CTG-u. Odluka za terapijsku hipotermiju (TH) donosi se unutar 6 sati po porodu temeljem acidoze u krvi (pH krvi iz pupkovine 15 mmol/L), Apgar ≤5 10 minuta nakon poroda. Dijagnosticiranjem faktora rizika prekoncepcijskim ekspozomom, ekspozomom majka-placenta-fetus te fetalnim UZV mozga, pojačao bi se nadzor peripartalno u svrhu izbjegavanja komplikacija. Kod znakova NE po porodu, oštećenja na mozgu ovise o gestacijskoj dobi fetusa, jačini i trajanju inzulta, a nalaze se na mjestima najizrazitijeg metabolizma. Slikovna pretraga podrazumijeva MR uobičajenim tehnikama (uključujući DWI - diffusion-weighted imaging) u 6. ili 7. danu života, što je standard za prikaz promjena nastalih kod akutne intrapartalne asfiksije kod donošenog djeteta. Opcionalna je istovremena MR spektroskopija, gdje visina peak-a laktata ukazuje na veličinu anaerobne glikolize, a N-acetilaspartata na opseg oštećenja neurona i oligodendrocita. Kod HI/HIE potrebno je već u JIL razmotriti moguću gensku predispoziciju. Kako je uzrok NE složen i višeznačan, kod kliničke sumnje, potrebno je provesti gensku analizu. Čim ranije postavljanje dijagnoze omogućit će odgovarajuće liječenje i uvid u dugoročni neurološki ishod.

Stiripentol je antikonvulzivni lijek koji se koristi kao adjunktivna terapija u liječenju epilepsije u sklopu sindroma Dravet, a odobren je za liječenje od 6 mjeseci starosti djeteta. Dodan antikonvulzivima prvog izbora u sindromu Dravet, osobito uz valproat i klobazam, stiripentol ima odličnu učinkovitost u smanjenju učestalosti napadaja kao i intenziteta napadaja. Također, stiripentol smanjuje i pojavnost epileptičkog statusa u ovih pacijenata. Pravovremeno započeta terapija smanjuje oštećenje mozga posljedično epileptičkim statusima te su kognitivne i motoričke posljedice manje izražene u odrasloj dobi u pacijenata koji su rano, već prije 2 godine starosti, bili liječeni stiripentolom. Povoljan učinak stiripentola uočen je kod generaliziranih toničko-kloničkih konvulzija, apsansa, mioklonih napadaja kao i parcijalnih napadaja. Novija istraživanja na malom uzorku sugeriraju pozitivno djelovanje stiripentola i na mioklone atoničke napadaje. Najčešće nuspojave stiripentola su somnolencija, pospanost, gubitak apetita s posedičnim mršavljenjem, iritabilnost i nestabilnost u hodu. Pospanost je posebno izražena pri terapijskoj kombinaciji s klobazamom, radi njihovog sinergističkog djelovanja. Većina nuspojava stiripentola uspješno se ukida smanjenjem doze lijeka. Stiripentol je u kliničkoj praksi utvrđen kao dio kombinacije antikonvulzivnih lijekova u liječenju epilepsije u sindromu Dravet, ali je manje istraženo njegovo djelovanje u terapiji ne-Dravet epileptičkih encefalopatija. Neka istraživanja analiziraju djelovanje stiripentola kao dodatne terapije u liječenju ne-Dravet epileptičkih encefalopatija, a njihovi rezultati ukazuju na značajno smanjenje učestalosti i trajanja napadaja u pacijenata s ne-Dravet encefalopatijama, u istoj ili u većoj mjeri nego što je to registrirano kod pacijenata sa sindromom Dravet. Također, djelovanje stiripentola uspješno se koristi i u terapiji refraktornih epileptičkih statusa u djece s epileptičkim encefalopatijama. Zaključno, stiripentol je osim u liječenju epilepsije u sklopu sindroma Dravet, koristan i kod drugih epileptičkih encefalopatija, te refraktornih epileptičkih statusa.

Sindrom infantilnih epilepsijskih spazama (IESS – Infantile Epileptic Spasms Syndrome) obuhvaća Westov sindrom (WS) kao i ostale oblike epilepsijskih spazama (ES) koji ne ispunjavaju kriterije za WS (trijas epilepsijskih spazama s nastupom u dojenačkoj dobi, hipsaritmiju u interiktalnom EEG-u, razvojnu stagnaciju ili propadanje). Epilepsijski spazmi s kasnim nastupom (Late Onset Epileptic Spasms - LOES) rijedak su oblik epileptičke encefalopatije. Javljaju se nakon 12 mjeseci života, najčešće u klasterima, u budnosti, simetrični su, fleksijski ili ekstenzorni. Rijetko se javljaju u spavanju ili u asimetričnoj prezentaciji i s toničkom komponentom. U interiktalnom EEG zapisu mogu se javiti varijante hipsaritmije ili je nema, moguća su fokalna izbijanja šiljaka i sporih valova, većinom u frontalnim i temporalnim regijama. Iktalni EEG pokazuje difuzni, visokovoltažni, spori val, nakon čega slijedi atenuiranje voltaže sa ili bez brze aktivnosti. Odgovor na liječenje antiepileptičkim lijekovima i ACTH ili glukokortikoidima je lošiji nego kod drugih oblika ES i teško ih je kontrolirati. Često su praćeni razvojnom regresijom i kognitivnim oštećenjem. Prikazuje se klinički tijek u bolesnika kod kojeg je bolest počela s 14 mjeseci, put do dijagnoze, teškoće u liječenju, 14-godišnje praćenje i ishod.

Ciljevi: Primjena matičnih stanica u dječjoj neurologiji izaziva sve veći interes, ali i brojne kontroverze. Najviše se istražuju u liječenju cerebralne paralize, autizma i drugih neuroloških poremećaja. Iako se često prikazuju kao „čudesni lijek“, važno je razlučiti mitove od znanstveno potvrđenih činjenica. Materijali i metode: Znanstveni dokazi o učinkovitosti terapije matičnim stanicama dolaze iz pretkliničkih i kliničkih istraživanja. Pretklinička istraživanja na životinjama pokazala su da transplantirane matične stanice mogu potaknuti regeneraciju oštećenih neurona, smanjiti upalu i potaknuti stvaranje novih živčanih veza. U posljednjih 15 godina provedeno je više od 70 kliničkih studija koje su uključile preko 2400 djece s cerebralnom paralizom (CP) u terapijama matičnim stanicama. Kliničke studije, bilježe poboljšanja u motoričkim funkcijama, pažnji i komunikaciji kod djece s neurološkim poremećajima. Rezultati: Najopsežniji rezultati dolaze iz meta-analize podataka iz 11 studija s 498 sudionika koja je pokazala da terapija matičnim stanicama značajno poboljšava grubu motoriku (GMFM-66) u razdoblju od 6 do 12 mjeseci nakon primjene. Učinak je bio veći kod viših doza stanica, kod djece mlađe od 5 godina i s blažim oblicima cerebralne paralize (GMFCS I–III). Učinak nije bio značajan u prva 3 mjeseca, što sugerira da terapija djeluje kroz dugotrajnije mehanizme poput neuroplastičnosti i regeneracije. Unatoč znanstvenim naporima u kliničkim ispitivanjima, promjene su spore te mnogi roditelji i dalje pribjegavaju nereguliranim primjenama. Zaključak: Terapije matičnim stanicama u dječjoj neurologiji obećavaju, ali još uvijek nisu univerzalno primjenjive i nisu čudesni lijek. Dodatna istraživanja, kliničke studije i realna očekivanja u budućnosti će doprinositi liječenju ovom metodom.

Era precizne medicine promijenila je pristup liječenju neuromuskularnih bolesti u djece, omogućujući personalizaciju terapije temeljenu na molekularnim i genetskim karakteristikama svakog bolesnika. Zavod za pedijatrijsku neurologiju KBC Zagreb, kao Referentni centar Ministarstva zdravstva za pedijatrijske neuromuskularne bolesti, implementirao je najsuvremenije pristupe ciljanoj terapiji. Spinalna mišićna atrofija (SMA) predstavlja paradigmu personalizirane medicine. Od 1. ožujka 2023. u Hrvatskoj se provodi novorođenački probir na SMA, temeljni preduvjet za ranu intervenciju prije ireverzibilnog gubitka motornih neurona. Terapijska strategija personalizirana je prema broju kopija gena SMN2, koji određuje fenotip i prognozu bolesti. Djeca s dvije i tri kopije SMN2 zahtijevaju prioritetno rano liječenje zbog rizika razvoja teškog fenotipa, dok se djeca s četiri kopije također liječe, a oni s pet i više kopija prate. Za najteže oblike (dvije I tri kopije gena SMN2) dostupna je i genska terapija onasemnogen abeparvovek do navršene godine dana, omogućujući jednokratnu intervenciju. Većina bolesnika prima risdiplam, oralni modifikator prekrajanja pre-mRNA, dok je dostupan i nusinersen za intratekalnu aplikaciju. Duchenneova mišićna distrofija (DMD) najbolje ilustrira pristup liječenja zasnovan na tipu patogene varijante u ciljanoj terapiji. Kortikosteroidna terapija predstavlja temelj liječenja svih bolesnika. Bolesnici s nonsense mutacijama bili su kandidati za ataluren, no Europska agencija za lijekove (EMA) nije produljila odobrenje krajem 2024. godine. Exon skipping terapije kao što su eteplirsen za npr. delecije egzona 45-50 ili slično (preskakanje egzona 51), golodirsen (egzon 53) i kasimersen (egzon 45), specifične za određene delecije distrofin gena, razvijene su za različite patogene varijante. Međutim, te terapije nisu odobrene u Europskoj uniji, ograničavajući pristup djeci koja bi od njih imala koristi. Bolesnici sa specifičnim mutacijama mogu se teoretski uključiti u kliničke studije ukoliko su dostupne u Europi. Genska terapija delandistrogen moxeparvovek također nije dostupna u EU nakon negativnog mišljenja EMA-e u srpnju 2025. Personalizirani pristup primjenjuje se i kod drugih neuromuskularnih bolesti, gdje se terapija individualizira prema kliničkom statusu i specifičnostima svakog bolesnika. Prikazujemo personalizirani pristup liječenju pedijatrijskih neuromuskularnih bolesti u KBC Zagreb. Glavni izazov ostaje nejednaka dostupnost ciljanih terapija, što naglašava potrebu kontinuiranih napora za osiguravanje pristupa svim odobrenim terapijskim opcijama za djecu s neuromuskularnim bolestima u Hrvatskoj i Europi.

Uvod: Sindrom prekomjernog rasta povezan s PIK3CA obuhvaća niz kliničkih entiteta kojima je zajedničko da imaju kongenitalni prekomjerni rast. MCAP[megalencefalija-kapilarna malformacija] je dio PROS spektra. Većina oboljelih ima neproporcionalno veliku glavu i vaskularne malformacije na koži u središnjoj liniji lica, trupa i ponekad udova. Metode: Prikazati ćemo slučaj djevojčice sa sindromom prekomjernog rasta povezan s PIK3CA. Rezultati: Djevojčica u dobi od šest godina rođena je iz četvrte trudnoće komplicirane nerazjašnjenom infekcijom (TORCH-), polihidramnionom i ascitesom koji se spontano povukao i trećeg porođaja hitnim carskim rezom zbog parcijalne abrupcije placente u 35 + 6 tj. Apgar 5/6. RM: 3780 g (>90.c.); RM 53 cm (>95.c.), OG: 39,5 cm (97.C). Odmah po porođaju postavljena je klinička sumnja na MCAP. MR-om mozga dokazana je obostrana perisilvička polimikrogiria, multiple kapilarne i venske malformaciije, kongestivna encefalopatija s kompresijom optičke hijazme i frontalnih režnjeva, Chiari 2 malformacija, multipli hemangiomi kralješaka i rebra. Bila je sklona hipoglikemijama i infekcijama. U dobi od šest mjeseci postavljena je v-p drenaža zbog hidrocefalusa, a u dobi od 5,4 godine izvršena je dekompresije cervikalne medule. Uz habilitaciju psihomotorni razvoj protječe s kašnjenjem, najviše u području motorike: prohodala je uz KAFO ortoze s četiri godine, rečenicu govori s 3,5, a dnevna kontrola sfinktera s 2,2 godine. Nema smetnji vida ni sluha. Pohađa vrtić uz asistenta. Uz intenzivan program rane intervencije postupno napreduje uz zaostajanje, najviše u području krupne motorike ( GMFCS 3 u dobi 4,5 g). Govorno jezični i intelektualni razvoj su u širim granicama normale za dob.U ponašanju elementi deficit pažnje/hiperaktivnog sindroma. Genetskom obradom potvrđena je mutacija PIK3CA gena, čime spada u PROS (eng. PIK3CA related overgrowth spectrum). Identifikacijom patogene PIK3CA mTORmutacije otvorena je mogućnost ciljanog farmakološkog liječenja alpelisibom koja je započeta 22.04.2024. Liječenje protjeke bez nuspojava, a opaža se klinički i neurorazvojni oporavak. Klinički status: Proporcionalnog rasta, s makrokranijom, kapilarnim hemangiomima, te hiperelastičnom kožom uz limfedem. U neurološkom statusu prema protokolu po Hadders-Algri uočava se disfunkcija: u području držanja (ramena pronirana, koljena u rekurvatumu), tonusa (generalizirana hipotonija uz hiperekstenzibilnost, koordinacije i ravnoteže, uz blagu asimetriju lijevo. Zaključak: U novorođenčeta s makrocefalijom, kapilarnim malformacijama i ventrikulomegalijom posumnjati na sindrom prekomjernog rasta.

Epileptičke encefalopatije (EE) su grupa encefalopatskih poremećaja u kojima epileptogena aktivnost doprinosi značajnim kognitivnim poteškoćama i smetnjama ponašanja koja su izvan onoga što bi se moglo očekivati na temelju same uzročne patologije. EE treba razlikovati od DEE (engl. Developmental and epileptic encephalopathy; razvojne i epileptičkie encefalopatije) i DE (engl. developmental encephalopathy, razvojne encefalopaije) zbog velikih razlika u dijagnostičkom pristupu i što je još važnije, terapijskim implikacijama u slučaju postavljanja tih dijagnoza. Precizna sindromska dijagnoza per definitionem i nije moguća bez EEG-a tj. neurofiziološkog doprinosa na kliničku sliku jer se epileptički sindrom definira kao tipičan klaster kliničkih i EEG svojstava, tako da bez neurofiziološkog doprinosa, dijagnoza specifičnog sindroma postaje nemoguća, te posljedično bolesnik ostaje uskraćen za prognostičke i terapijske informacije. EE karakterizira trijas koji čine epileptički napadaji, epileptiformna aktvnost u EEG-u i usporavanje ili regresija u očekivanom psihomotornom razvitku. EEG promjene koje čine učestale interiktalne epileptiformne promjene su obavezne za dijagnozu, barem u nekom stadiju bolesti. Često se viđaju i posebni EEG obrasci poput hipsaritmije ili sporih šiljak-val izbijanja. Kako je EEG ključan u postavljanju dijagnoze i diferencijalne dijagnoze epileptičkih encefalopatija, cilj ovog izlaganja je prikazati specfičnosti neuroelektrofiziolološkog nalaza u postavljnju dijagnoze kao takve, te mogućnosti korištenja EEG-a kod rješenja etiološke diferencijalne dijagnoze. Dobno vezane epileptičke encefalopatije imaju svoje elektrofiziološke osobitosti koje treba poznavati i ispravno tumačiti u sklopu kliničke slike. Izuzetno je važno u izrazito patološki promijenjenom EEG zapisu prepoznati epileptičke napadaje, pogotovo ako su subklinički ili bez jasne motorne semiološke ekspresije. Navedeno nije moguće bez elektroencefalografske analize. Na kraju, no jednako je bitno poznavati postupak kojim razjašnjavamo terapijski važnu dilemu da li je bolesnik s epileptičkom encefalopatijom u danom trentuku u epileptičkom statusu, a niti ova dmenzija nije moguća bez EEG-a.

Pedijatrijsku populaciju u riziku za nesanicu čine djeca s poremećajem iz spektra autizma (PSA), s neurogenetičkim neurorazvojnim poremećajima, s psihijatrijskim komorbiditetima i poremećajima kao što su poremećaj pažnje i aktivnosti (ADHD), depresija i anksioznost. Do 75% djece s autizmom imaju nesanicu uslijed razlika u maturaciji i organizaciji mozga, gena važnih za cirkadijalni ritam, abnormalne produkcije melatonina i disregulacije razbuđivanja i senzorike. Razvojne posljedice nesanice uzrokuju oštećenje konsolidacije memorije, deficit socijalnih vještina, usporen rast i razvoj, autizam težeg stupnja te sniženje kvalitete života. Dosadašnji lijekovi protiv nesanice kao npr hipnotici uzrokuju manjak REM i sporovalnog NREM spavanja te time daljnje propadanje usvajanja vještina i kognitivnih sposobnosti. Poznato je da djeca s PSA imaju poremećenu sekreciju melatonina te se već dulje vrijeme koristi melatonin. Međutim, rapidne forme melatonina djeluju na usnivanje i imaju kronobiotski efekt zbog kojeg se dijete počinje buditi u ranim jutarnjim satima. Od kad je dostupan pedijatrijski melatonin produljenog djelovanja, indiciran za liječenje nesanice u pedijatrijskoj populaciji 2-18 godina, opisuju se zadovoljavajući učinci na nesanicu, ali i smanjenje impulzivnosti, smetnji pažnje i aktivnosti. Nuspojave su rijetke. Oko 55% djece s ADHD-om imaju nesanicu te se i u ovoj populaciji koristi melatonin radi ublažavanja nesanice. Stimulansi kao prvi lijek izbora za ADHD, imaju i potencijal za produljenje latencije spavanja i djeluju nepovoljno na san. Obzirom da melatonin produljenog djelovanja nema kronobiotski učinak faznog pomaka, pokazao se povoljan i u populaciji djece s ADHD-om i odnedavno se preporuča u djece s ADHD i nesanicom, 6-17 godina, kad mjere higijene spavanja nisu učinkovite. Pedijatrijski melatonin produljenog djelovanja je jedina klinički dokazana i registrirana terapija koja ublažava nesanicu u djece s PSA, a kliničke studije pokazale su da je klinički siguranNaša iskustva s pedijatrijskim melatoninom produljenog djelovanja u djece s PSA su višegodišnja i pozitivna, kako u ublažavanju simptoma nesanice, tako i impulzivnosti, agresivnosti, pažnje i koncentracije. Klinički benefit je vidljiv brzo i održava se dulje vrijeme, sa stopom odgovora preko 70%, nakon prilagodbe doze (minitablete 2 mg, 5 mg, 10 mg). U perspektivi su svakako važne kliničke studije s većim brojem djece i adolescenata te dugoročno praćenje.

Visoka prevalencija komorbiditeta u djece s autizmom upućuje na složenost njihovog kliničkog profila i potrebu za multidisciplinarnim pristupom. Prema suvremenim znanstvenim spoznajama, više od 70% djece s autizmom ima barem jedan dodatni psihijatrijski, neurološki ili somatski poremećaj. Složenost kliničke slike ove djece zahtijeva holistički i multidisciplinarni pristup procjeni, budući da komorbiditeti značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje, obrazovne ishode i učinkovitost terapijskih intervencija. Najčešće prisutan komorbiditet odnosi se na poremećaje senzorne integracije, koji se prema recentnim istraživanjima javljaju u 69–96% djece s autizmom. Ovi poremećaji obuhvaćaju hipersenzitivnost i hiposenzitivnost na senzorne podražaje, kao i poteškoće u selektivnosti prilikom hranjenja, koje se često povezuju s atipičnom senzornom obradom. Govorno-jezične teškoće također se izdvajaju kao izrazito čest komorbiditet. Prema meta-analitičkim podacima, između 50% i 80% djece s autizmom ima značajna odstupanja u razumijevanju i/ili produkciji jezika, uključujući kašnjenje u razvoju govora, ograničen rječnik te deficite u pragmatičkoj i neverbalnoj komunikaciji. Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) prisutan je u 25–81% djece s autizmom, što dodatno otežava proces učenja, razvoj izvršnih funkcija i svakodnevnu samoregulaciju. Poremećaji spavanja, zabilježeni u 13–80% slučajeva, dodatno pogoršavaju ponašajne i emocionalne teškoće. Psihijatrijski komorbiditeti, poput depresivnog i anksioznih poremećaja, prisutni su u 10–50% odnosno 20–40% djece, pri čemu anksioznost često ima sekundarni karakter kao odgovor na senzorne i socijalne stresore. Intelektualne teškoće prisutne su u 20–40% djece s autizmom, dok su gastrointestinalni poremećaji– uključujući konstipaciju, proljev i abdominalnu bol – registrirani u 9–49% slučajeva. Epilepsija se javlja u 5–30% djece, a genetski sindromi, poput fragilnog X sindroma i Downova sindroma, prisutni su u približno 4–5% djece s autizmom. Analiza medicinske dokumentacije 30 djece (dob 3–17 godina) koja su tijekom protekle godine prošla ADOS-2 dijagnostičku obradu u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice pokazuje da su najčešće evidentirani komorbiditeti: senzorna disfunkcija (N=20), govorno-jezične teškoće (N=18), ADHD simptomatologija (N=15), intelektualne teškoće (N=14) i epilepsija (N=6). S obzirom na izrazito visoku prevalenciju i složenost komorbiditeta, dijagnostički i terapijski proces mora biti sustavan, individualiziran i interdisciplinaran, s ciljem obuhvaćanja svih razvojnih domena i funkcionalnih područja djeteta. Pristup omogućuje precizniju identifikaciju potreba te planiranje učinkovitih intervencija usmjerenih na optimizaciju razvoja i kvalitete života djece s autizmom.

Ciljevi: Polimikrogirija je razvojna malformacija korteksa mozga nastala uslijed poremećaja kasne faze neuronalne migracije i kortikalne organizacije. Označava prevelik broj abnormalno malih girusa što uzrokuje nepravilan i zadebljan izgled korteksa. Klinička prezentacija je izrazito varijabilna, od neupadljive do teškog razvojnog zaostajanja, motoričkih i kognitivnih poteškoća te epilepsije, a ovisi o lokalizaciji i opsegu zahvaćenosti mozga. Može zahvaćati čitav ili dio mozga, biti bilateralna ili unilateralna, simetrična ili asimetrična te izolirana ili u kombinaciji s drugim malformacijama mozga. Etiologija može biti genetička ili okolišna (npr. konatalne infekcije). Cilj ovog istraživanja je analiza genetičkog spektra polimikrogirije metodama kromosomskog microarray-a i egzomskog sekvenciranja u kohorti bolesnika kojima je magnetskom rezonancijom (MR) mozga utvrđena dijagnoza. Materijali i metode: U istraživanje je uključeno 36 ispitanika s nalazom MR mozga koji upućuje na prisutnost polimikrogirije, bez prethodno utvrđene genetičke etiologije. Fenotipski podaci prikupljeni su analizom medicinske dokumentacije i kliničkim obradom ispitanika. Genetičko testiranje obuhvaćalo je analizu promjena broja kopija (CNV, engl. Copy Number Variants) u genomu metodom kromosomskog microarray-a i sekvenciranje kliničkog egzoma ili cijeloegzomsko sekvenciranje radi analize intragenskih varijanti. Rezultati: Genetička dijagnoza utvrđena je kod 9 od 36 ispitanika. U četiri ispitanika otkriveni su patogeni CNV-i: mikrodelecija kromosomske regije 22q11.21 kod tri ispitanika i mikroduplikacija regije Xq28.3 kod jednog ispitanika. Patogene i vjerojatno patogene intragenske varijante otkrivene su u pet ispitanika: homozigotne varijante promjene okvira čitanja (engl. frameshift) u genima CEP135 i LAMA1 te heterozigotne varijante pogrešnog smisla (engl. missense) u genima AKT3, TUBA1A i DYNC1H1. Kod četiri ispitanika bez nađene genetičke dijagnoze postoji sumnja da je uzrok polimikrogirije konatalna infekcija citomegalovirusom. Zaključak: Genetička etiologija polimikrogirije je izrazito heterogena, što je vidljivo i iz prikazanih rezultata. Može obuhvaćati CNV-eve, osobito 22q11.21 mikrodeleciju, kao i u našoj kohorti, i 1p36 mikrodeleciju te značajan broj monogenskih poremećaja. Učestalo pogođeni geni uzrokuju metaboličke bolesti, mTORopatije (AKT3), tubulinopatije (TUBA1A), RABopatije, i mikrocefaliju (CEP135), odnosno imaju značajnu ulogu u neuronalnoj migraciji i kortikalnoj organizaciji (LAMA1, DYNC1H1). Vrlo često genetička etiologija ostaje nerazjašnjena, što se ponekad može objasniti okolišnim faktorima (konatalna infekcija citomegalovirusom) ili prisustvom somatskih patogenih varijanti. Potrebna su daljnja istraživanja s ciljem pronalaska novih gena i mehanizama razvoja polimikrogirije.

Uvod: Autistični spektar poremećaja (ASP) predstavlja heterogenu skupinu neurorazvojnih poremećaja obilježenih teškoćama u socijalnoj komunikaciji te ograničenim i ponavljajućim obrascima ponašanja. Razumijevanje kliničkih obilježja, komorbiditeta i terapijskih pristupa ključno je za pravovremeno postavljanje dijagnoze i optimalno liječenje djece s ASP. Ciljevi: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost značajnih perinatalnih događaja, pojedinih kliničkih obilježja, komorbiditeta te terapijskih pristupa kod djece s ASP liječenih u Klinici za dječje bolesti KBC-a Split. Materijali i metode: Provedeno je retrospektivno istraživanje koje je obuhvatilo djecu s dijagnozom ASP pregledanu u Klinici za dječje bolesti KBC-a Split u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. godine. Rezultati: Istraživanje je uključilo 58 djece s ASP-om. Omjer dječaka i djevojčica iznosio je 3,5:1, a medijan dobi u trenutku provedbe istraživanja bio je 10 godina. Patologija trudnoće zabilježena je u 54,2% djece s ASP; medijan dobi majke pri porodu iznosio je 30 godina, a oca 32 godine. Prvi simptomi najčešće su uočeni oko 18. mjeseca života, ponajprije kao zastoj u razvoju govora. Dijagnostička obrada najčešće je započinjala u 24. mjesecu, dok je medijan postavljanja dijagnoze bio 39. mjesec. Svi ispitanici imali su poremećaj komunikacije, a većina i poremećaje ponašanja. Kod djevojčica su statistički značajno češće bile prisutne eholalija i poremećaji senzorne integracije, dok su kod dječaka češće zabilježene stereotipije. Gotovo polovica djece (47%) nije bila cijepljena. Najčešći komorbiditeti uključivali su poremećaje prehrane, poremećaje spavanja, epilepsiju i psihijatrijske poremećaje. EEG promjene su zabilježene u polovice pacijenata, dok su strukturne promjene na MR nalazima bile rjeđe (16,2%). Genetska obrada pokazala je pozitivne nalaze u 50% testiranih. Najčešće korišteni lijekovi bili su antipsihotici i antiepileptici. Zaključak: Autistični spektar poremećaja češći je kod dječaka, često su povezani s perinatalnim komplikacijama i višestrukim komorbiditetima, a dijagnoza se najčešće postavlja oko treće godine života uz čestu potrebu za farmakološkom terapijom.

Autistični spektar poremećaja (ASP) je skupina neurorazvojnih poremećaja koji su karakterizirani trajnim nedostatcima u društvenoj komunikaciji i interakciji zajedno s ograničenim ponavljajućim obrascima ponašanja, interesa i aktivnosti. Dijagnoza se postavlja klinički, temeljem DSM-5-TR i ICD-11 kriterija. Etiologija nije do kraja razjašnjena, ali uključuje kombinaciju genetskih i okolišnih čimbenika. Jedan od najčešćih komorbiditeta kod djece s ASP je epilepsija, osobito kod težih oblika i izraženijih govorno-komunikacijskih teškoća. Učestalost epilepsije kod djece s ASP se kreće oko 25%. Dodatno, značajan udio djece s ASP ima epileptiformne promjene u nalazu EEG-a bez prisutnih epileptičkih napadaja, u prosjeku oko 30%. Najčešće se radi o žarišnim promjenama, lokaliziranim u frontalnim i temporalnim regijama te su izbijanja najučestalija tijekom ne-REM faze spavanja. Brojna istraživanja sugeriraju da epileptiformne promjene, čak i u odsutnosti napadaja, mogu imati negativan utjecaj na kognitivne funkcije, ponašanje i emocionalnu regulaciju, osobito u ranom razvojnom razdoblju. Neki autori povezuju prisutnost takvih izbijanja s većom učestalošću motoričkih stereotipija, autistične regresije i agresivnih epizoda kod djece s ASP. Međutim, terapijski pristup i dalje ostaje predmet rasprave; dok pojedina istraživanja bilježe poboljšanja nakon primjene antiepileptika poput valproata, levetiracetama i lamotrigina, druga ne potvrđuju jasan klinički učinak. Većina međunarodnih smjernica, uključujući one Američke pedijatrijske akademije i NICE-a, ne preporučuje rutinsko snimanje EEG-a kod djece s ASP. Preporuča se snimanje u slučajevima kliničke sumnje na epileptičke napadaje ili atipične regresije. Ipak, u kliničkoj praksi EEG se koristi kao standardni dijagnostički postupak u obradi djece s ASP te se posebno ističe važnost snimanja EEG-a u spavanju. U istraživanju provedenom u KBC-u Split dijagnozu epilepsije je imalo 25,5% djece s ASP, a epileptiformne promjene u EEG-u su bile prisutne kod 30,1% djece. Kod djece s epilepsijom je bio izraženiji intelektualni deficit u odnosu na djecu bez epilepsije. Djeca bez epilepsije, ali s promijenjenim nalazom EEG-a su imala učestalije simptome psihomotornog nemira i manirizme u odnosu na djecu s uredni nalazom EEG-a. Navedena skupina je imala i učestalije kognitivne poteškoće. Naši rezultati potvrđuju korelaciju EEG abnormalnosti s težinom kliničke slike, naglašavajući važnost EEG praćenja kod djece s ASP.

Distonije su skupina poremećaja koje karakteriziraju abnormalni, ponavljajući pokreti ili položaji tijela uzrokovani prekomjernim kontrakcijama mišića. Ovi poremećaji povezani su s poremećenom senzomotornom integracijom te smanjenom inhibicijom unutar središnjeg živčanog sustava, osobito u kortikalnim i subkortikalnim motoričkim mrežama. Najčešći oblici distonije su fokalne distonije, koje obično zahvaćaju jedno anatomsko područje. Među njima se najčešće javljaju cervikalna distonija, blefarospazam, spasmodična disfonija, te fokalna distonija šake („piščev grč“- eng. writer's cramp). Fokalna distonija u djece najčešće nastaje kao posljedica sekundarnih uzroka, odnosno procesa koji oštećuju bazalne ganglije. Takvi procesi mogu biti vaskularni, poput perinatalne hipoksično-ishemijske encefalopatije i moždanog udara, toksični (npr. trovanje teškim metalima), jatrogeni (primjena antipsihotika), traumatski ili strukturni. Nasuprot tome, idiopatska (primarna) fokalna distonija u djece rijetka je, ali često ima genetsku osnovu, pri čemu su najčešće povezane mutacije u genima THAP1, GNAL, TOR1A, ANO3, KMT2B i VPS16. Genetsko testiranje na varijante VPS16 treba uzeti u obzir u diferencijalnoj dijagnozi pedijatrijske fokalne distonije, osobito kada su isključeni drugi uobičajeni genetski uzroci (npr. TOR1A, THAP1), budući da identifikacija temeljne mutacije može pridonijeti procjeni prognoze, usmjeriti terapijski pristup i olakšati genetsko savjetovanje. Prikazat ćemo klinički tijek, dijagnostičku obradu i terapijski pristup kod šesnaestogodišnjeg mladića s kliničkim znacima fokalne distonije šake. Inicijalnom dijagnostičkom obradom isključeni su sekundarni uzroci distonije, a klinička slika upućivala je na genetski uvjetovanu etiologiju. Početni ciljani panel za distonije nije otkrio patogene varijante, stoga je provedeno sekvencioniranje sljedeće generacije (NGS), kojim je konačno potvrđena genetska podloga fokalne distonije. Kada klinička sumnja na fokalnu distoniju nadmašuje rezultate ciljanog genetskog testiranja, proširene molekularne metode ostaju ključne za precizno definiranje genetske podloge.

Djeca s autizmom često prolaze niz procjena – od neuropedijatrijskih pregleda zbog praćenja neurološkog statusa do procjena u edukacijsko-rehabilitacijskom kontekstu usmjerenih na funkcioniranje i podršku – no ti postupci ne provode se uvijek prema jasno strukturiranom protokolu. Jedno od područja u kojem je ta potreba osobito vidljiva jest vidno funkcioniranje: zbog učestale pojavnosti refraktivnih grešaka, strabizma i slabijih okulomotoričkih vještina, ali i teškoća u vidnoj pažnji i vidno-prostornom procesiranju, djeca s autizmom nerijetko trebaju i procjene vida. Suradnja djece s autizmom tijekom procjene uvelike ovisi o okruženju u kojem se ona provodi, što čini taj proces zahtjevnijim i naglašava važnost jasno definiranog protokola koji uvažava njihove obrasce funkcioniranja te osjetljivost na okolinske i proceduralne čimbenike. Cilj ovog rada je predstaviti protokol procjene vida kod djece s autizmom te ponuditi smjernice koje mogu biti primjenjive i u širem kontekstu pregleda i procjena u ovoj populaciji. Temelj protokola je prilagodba cijelog postupka individualnim potrebama djeteta. Uključuje vidnu podršku kroz socijalne priče i video-modeliranje kao pripremu za dolazak na procjenu, strukturiranje prostora bez ometajućih podražaja, omogućavanje stanki i korištenje motivirajućih materijala prema upitniku za roditelje. Roditeljski uvid dodatno se prikuplja polustrukturiranim intervjuom i upitnikom o vidnom ponašanju. Tijekom same procjene naglasak je na opservaciji spontanog vidnog ponašanja u zadacima komunikacije, orijentacije i kretanja te aktivnostima na blizu, dok se standardizirani testovi osnovnih i viših vidnih funkcija (oštrina vida, kontrastna osjetljivost, kolorni vid, okulomotorika, vidno-prostorni odnosi, diskriminacija oblika i dr.) provode uz prilagodbu trajanja i redoslijeda zadataka ovisno o razini pažnje i motivaciji djeteta. Na taj način protokol omogućuje okvir procjene koji je istodobno dosljedan i prilagodljiv, uvažava specifične obrasce funkcioniranja djece s autizmom i daje realniji uvid u njihove vidne sposobnosti. Iako razvijen za područje vida, navedeni protokol nudi principe – jasnu strukturu, prilagodbu zadataka i uključivanje roditelja – koji se mogu prenijeti i na druge procjene djece s autizmom. Takav pristup može olakšati rano prepoznavanje obrazaca ponašanja relevantnih za različite struke, poboljšati suradnju s roditeljima i usmjeriti oblikovanje integriranog sustava podrške.

Uvod: Marburgova varijanta multiple skleroze rijetka je i iznimno agresivna forma demijelinizacijske bolesti koja zahtijeva ranu dijagnozu i intenzivno liječenje. Prikaz slučaja: Prethodno zdrava 14-godišnja djevojčica prezentirala se s akutno nastalim neurološkim deficitom koji je brzo progredirao u spastičnu tetraparezu, afaziju i teški poremećaj svijesti. MRI mozga pokazao je konfluirajuće bilateralne lezije bijele tvari s progresivnom nekrozom i vazogenim edemom. MR kralježnice je bio uredan. U likvora je bila prisutna blaga pleocitoza, normalni proteini i tip 2 oligoklonske IgG vrpce. Anti-AQP4 i anti-MOG antitijela su bila negativna. Patohistološki nalaz biopsije mozga je bio u skladu s upalnim demijelinizacijom procesom. Inicijalna terapija (metilprednizolon, IVIg, plazmafereza) bila je neučinkovita. Klinička stabilizacija postignuta je tek nakon primjene rituksimaba, a značajno poboljšanje nakon primjene ciklofosfamida. Djevojčica je u poboljšanom kliničkom statusu upućena na intenzivnu rehabilitaciju s planom nastavka imunosupresivne terapije. Zaključak: Na Marburgovu varijanta multiple skleroze treba posumnjati kod fulminantnog tijeka demijelinizacijske bolesti s konfluirajućim nekrotizirajućim lezijama koje ne reagiraju na standardnu terapiju. Rana agresivna imunosupresija (rituksimab/ciklofosfamid) je pomogla u liječenju naše bolesnice. Ovaj slučaj naglašava važnost pravovremene biopsije, individualiziranog pristupa i rane eskalacije liječenja kod atipičnih prezentacija demijelinizacijskih bolesti u pedijatriji.

Regulacijski poremećaji (posebice hranjenje, spavanje i umirivanje) su značajno češći u dojenaštvu i ranom djetinjstvu kod djece koja kasnije budu dijagnosticirana s poremećajem iz spektra autizma (PSA) te mogu biti dio rane faze, kada se PSA još ne prepoznaje. (Olsson, Carlsson i sur. 2013). Uz regulacijski poremećaj često se vežu i teškoće senzorne integracije u vidu smanjenje i/ili povišene osjetljivosti na pojedine senzorne podražaje. Smanjena sposobnost samoregulacije često je suputnik rane motoričke ili socijalne promjene (Hadders Alga,2022) U literaturi nema dovoljno podataka o ranom otkrivanju i učinkovitom tretmanu regulacijskih poremećaja u ranoj dječjoj dobi. U radu ćemo prikazati slučaj trogodišnjeg djeteta koje je uključeno u edukacijsko rehabilitacijski tretman radi znakova regulacijskih poteškoća, kašnjenja u području komunikacijskog i govorno – jezičnog razvoja te prisutnih atipičnih senzornih odgovora. U tretmanu se koristila kombinacija bihevioralne metode i relacijskog pristupa. Od bihevioralnih tehnika koristili smo metodu pozitivnog potkrepljenja, gašenja i modeliranja. Relacijski pristup odnosi se na jačanje roditeljskih kompetencija te jačanje odnosa roditelj – dijete. Korištene su strategije za poboljšanje prerade senzornih podražaja kroz svakodnevno postupanje. U periodu od 3 mjeseca kod dječaka se evidentira značajan napredak u području spavanja, hranjenja i regulaciji općeg stanja uz značajno bolje prihvaćanje promjena u svakodnevnom okruženju. Također se evidentira poboljšanje u vještini združene pažnje, komunikacijskim strategijama te govorno – jezičnom razvoju. Zaključno, iako ne postoji jedinstvena definicija regulacijskih poremećaja u dječjoj dobi kao niti precizno definiran učinkoviti tretman, važno je ozbiljno shvatiti roditelje koji izvještavaju o izazovima sa kojima se susreću na dnevnoj bazi a odnose se na izazove u „ponašanju“ djeteta u vidu prekomjernog plača, nemogućnosti umirivanja pri promjeni rutina, problemi spavanja ili poteškoća u domeni uzimanja hranjenja. Navedeni izazovi vrlo često izazivaju stres kod roditelja jer utječu i na obiteljsku dinamiku te su preveliki izazov za samostalno nošenje sa istima. Iako nije uvijek slučaj, regulacijski poremećaji vrlo rano mogu biti signal rizika za kasniji poremećaj iz spektra autizma— praćenje i podrška mogu pomoći ranoj intervenciji. Podršku je potrebno pružiti djetetu i njegovoj obitelji te svaka podrška mora biti temeljena na rezultatima procjene i kreirana prema individualnim potrebama djeteta/obitelji.

Razvojne i epileptičke encefalopatije (DEE) predstavljaju heterogenu skupinu teških neuroloških poremećaja ranog početka karakterizirana ranim nastupom epileptičkih napadaja, usporenim psihomotornim razvojem te komorbiditetima poput kognitivno–bihevioralnih poteškoća. Posljedica su složene interakcije primarne neurobiološke disfunkcije i sekundarne epileptogene modulacije mozga. Zbog elektrokliničkih fenotipskih preklapanja između DEE i drugih razvojnih poremećaja te encefalopatija, rano otkrivanje DEE-a predstavlja izazov. U 50 % slučajeva etiologija DEE-a danas nije poznata. Dostupnost genetskog testiranja, uključujući uporabu sekvenciranja nove generacije, omogućilo je identifikaciju brojnih monogenskih uzroka DEE-a što je otvorilo mogućnost rane dijagnoze te pomak od simptomatskog prema uzročno usmjerenom liječenju, a posljedično utjecaj na tijek i prognozu bolesti. Napredak u razumijevanju patofiziološke osnove, molekularnih mehanizama, stanične i sinaptičke disfunkcije usmjeravaju terapijske koncepte na modulaciju tih mehanizama. Precizna dijagnostika zahtijeva integraciju suvremenih neurofizioloških i neuroradioloških metoda s genomskim analizama, uz dinamičku reinterpretaciju farmakogenetskih korelata u kontekstu kliničke evolucije. Terapijski pristup DEE-a zaokreće u područje precizne epileptologije odnosno personaliziranu selekciju i optimizaciju antikonvulziva, imunomodulacijskih, metaboličkih i genski usmjerenih terapija. Unatoč dostupnosti novih terapijskih mogućnosti, bitnu ulogu imaju rana multidisciplinarna intervencija, neurorehabilitacija i sustavno praćenje razvojnih ishoda. Recentna ekspanzija detektiranih mutacija u genetskoj polozi DEE, potiče važnost integracije podataka kroz europske mreže i registre, genotip-fenotipska istraživanja te istraživanja tijeka bolesti.

Uvod: Gen GRIN2B kodira podjedinicu GluN2B N-metil-D-aspartat receptora (NMDAR) koji ima ključnu ulogu u glutaminergičkoj sinaptičkoj transmisiji i razvoju mozga. Mutacije u tom genu povezane su sa zaostajanjem u razvoju, epilepsijom te poremećajima iz spektra autizma. Važnost navedenog gena u razvoju naglašava činjenica da miševi s delecijom istog umiru perinatalno. Mutacije u GRIN2B genu mijenjaju funkciju NMDAR pojačavajući ili smanjujući njegovu aktivnost. Važnost poznavanja točne mutacije posebno je naglašena u eri personalizirane terapije. Cilj i metode: Prikaz pacijenta s mutacijom u GRIN2B genu koja je zasad klasificirana kao varijanta nejasnog kliničkog značaja (VUS) Rezultati: Naš pacijent se prezentirao hipertonusom u dojenačkoj dobi, a potom recidivirajućim febrilnim konvulzijama uz uredan EEG i MRI mozga. U dobi od 2 godine imao je konvulzivni napad u afebrilnom stanju uz žarišno promijenjen EEG te je uvedena antiepileptička terapija. Također je utvrđen opći psihomotorni razvoj na razini niskog prosjeka uz kašnjenje jezično-govornog razvoja. Učinjeno je sekvenciranje panela gena za epilepsiju LG206 te je detektirana heterozigotna delecija u genu GRIN2B (VUS). Danas 4-godišnji dječak je kratke pažnje i koncentracije, hiperaktivan, generalizirano nižeg tonusa, dislaličnog govora. Rasprava: Činjenica da je u ClinVar bazi podataka dosad opisano 1749 varijanti gena GRIN2B, od čega je 40% (680) i dalje VUS, otežava predikciju fenotipa na temelju analize gena te ograničava upotrebu personaliziranih terapija. Mutacija u našeg pacijenta uzrokuje deleciju asparagina na poziciji 1352 proteina GRIN2B, a dosad je opisana u jednog pacijenta sa shizofrenijom te u ClinVar bazi u 2 pacijenta sa zaostajanjem u razvoju i epilepsijom. Na budućim je istraživanjima da dokažu promjene u funkciji NMDAR-a kao posljedicu ove mutacije kako bi se ista reklasificirala te pronašla učinkovita terapija. Zaključak: Različite mutacije GRIN2B gena rezultiraju različitim promjenama NMDAR na molekularnoj razini. Kako je uloga NMDAR u razvoju i funkciji mozga kompleksna, a sastav NMDAR se mijenja ovisno o stadiju razvoja, teško je predvidjeti fenotip na temelju pojedine varijante gena. U našeg pacijenta detektirana je VUS u genu GRIN2B. Kako roditelji nisu pristali na testiranje, ova varijanta ostaje nejasna značenja te je na budućim publikacijama da potvrde utjecaj navedene mutacije na funkciju NMDAR i posljedično na fenotip nosioca.

Rett sindrom je teški neurorazvojni proemećaj koji primarno pogađa osobe ženskog spola, a u 95% slučajeva je uzrokovan mutacijom u MECP2 (metihyl-CpG-binding protein 2) genu lociranom na X kromosomu. Klinička slika obuhvaća inicijalno gotovo uredan neurološki razvoj kroz prvu godinu života nakon čega slijedi regresija: gubitak funkcije ruku te pojava tipičnih stereotipija, gubitak govora, poremećaj komunikacije, poremećaj hoda uz ataksiju, progresivna mikrocefalija, razvoj epilepsije, poremećaj disanja, ponašanja, periodi odsutnosti, teškoća hranjenja i usnivanja, razvoj opstipacije te gubitkom hoda i razvoj skolioze, kontraktura te respiratorne insuficijencije. Klinička slika je odraz djelovanja MECP2 regulatora transkripcije koji ima važnu ulogu u razvoju sinapsi, maturaciji neurona i epigenetskoj regulaciji središnjeg živčanog sustava. Terapija Rettovog sindroma donedavno je bila simptomatska i uključivala je liječenje epilepsije i poremećaja ponašanja, upotrebu alternativne komunikacije, smanjenje spastičnosti, liječenje teškoća usnivanja, ortopedsko liječenje, potporu hranjenja, liječenje opstipacije, fizikalnu i respiratornu potporu. Razvoj specifične terapije Rettovog sindroma značajnije je napredovao tek nedavno s boljim razumijevanjem patogeneze MECP2 poremećaja. Prvi lijek registriran od strane Food and Drug Agency-a je bio trofinetid u ožujku 2023. za područje Sjedinjenih Američkih Država, dok se odobrenje Europske agencije za lijekove još čeka. U tijeku je istraživanje novih terapijskih pristupa uključujući gensku terapiju vektorima, RNA oblikovanje i MECP2 reaktivaciju. Zaključno, upoznavanjem kliničke slike te različitih funkcija MECP2 gena otvaraju se mogućnosti ciljane terapije u djevojčica s Rettovim sindromom.

Epilepsija i epileptiformne aktivnosti u EEG-u znatno su češći među djecom s poremećajem iz spektra autizma (PSA) nego u općoj pedijatrijskoj populaciji. Prijavljena učestalost epilepsije u djece s PSA kreće se od 5% do 40%, navedena varijabilnost je odraz različitih dijagnostičkih kriterija. Rizik razvoja epilepsije raste s težinom kognitivnog oštećenja te prisutnošću genetskih ili strukturnih abnormalnosti mozga. Epileptiformnne promjene u EEG-u, čak i bez kliničkih napadaja, zabilježene su u do 60% slučajeva PSA u nekim EEG studijama. Uzročna povezanost između epileptiformne aktivnosti i PSA još je uvijek predmet rasprave. Iako zajednički genetski i neurorazvojni mehanizmi – poput mutacija u genima za sinaptičke, ionske i migracijske procese neurona – doprinose razvoju oba stanja, smjer odnosa nije jasan. Neka istraživanja sugeriraju da rani epileptički događaji mogu narušiti kritične faze kortikalnog razvoja te time pogoršati ili izazvati simptome autizma kod osjetljivih pojedinaca. S druge strane, intrinzična kortikalna podražljivost i poremećaji povezivosti karakteristični za PSA u teoriji mogu potaknuti epileptogenezu. U ovom retrospektivnom, presječnom istraživanju analizirali smo podatake 240 pacijenata (omjer dječaka i djevojčica 3,6:1) Poliklinike Sabol u razdoblju od siječnja 2020. do rujna 2025. godine. Epileptiformnu aktivnost pronašli smo u 36 % pacijenata (dominantno je riječ o fokalnim promjenama – 86%); kliničke epileptičke napadaje je imalo 16,3% pacijenata (što je 45% od pacijenata s epileptiformnim promjenama u EEG-u). Dob prvog napadaja je u većine između 5 i 10 godina života, u 77% slučajeva je bila riječ o fokalnim epileptičkim napadajima. Razumijevanje međudjelovanja PSA i epileptiformnih aktivnosti važno je za pravodobnu dijagnozu i optimalno liječenje. EEG probir preporučuje se djeci s PSA koja pokazuju regresiju, neobične paroksizmalne događaje ili neobjašnjive promjene u ponašanju. Rana identifikacija i liječenje epilepsije mogu poboljšati razvojne ishode iako su potrebna opširnija longitudinalna istraživanja za potvrdu uzročnosti i definiranje terapijskih smjernica kao i za rasvjetljavanje etiološke heterogenosti PSA. Visoka učestalost epilepsije i epileptiformnih aktivnosti u PSA naglašava potrebu za integriranim neurološkim i neurorazvojnim pristupom u istraživanju i kliničkoj praksi.

Distonija je poremećaj pokreta obilježen stalnim ili intermitentnim kontrakcijama mišića uzrokujući ponavljajuće, torzijske pokrete ili abnormalne položaje dijelova tijela. Ovaj kronični, onesposobljavajući simptom može se pojaviti izolirano ili kao dio složenije neurološke prezentacije, utječe na motorički razvoj te značajno umanjuje kvalitetu života. Osim što je jedan od najčešćih poremećaja pokreta izuzetno je heterogen kod djece i povezan je s brojnim uzrocima koji se razlikuju po težini, kliničkom tijeku i prognozi. Distonije se dijele na primarne i sekundarne, a u pedijatrijskoj populaciji najčešće se susrećemo upravo sa sekundarnim distonijama koje su posljedica stečenog oštećenja središnjeg živčanog sustava. Pedijatrijske distonije povezane su sa širokim spektrom etiologija, što rezultira heterogenom populacijom pacijenata kod kojih se klinička slika, evolucija simptoma i terapijski pristupi mogu razlikovati. Distonija je česta u djece koja boluju od teških, kroničnih, neizlječivih bolesti koje zahtijevaju palijativnu skrb. Utjecaj na kvalitetu života djeteta, ali i obitelji, je značajan. Liječenje, odnosno ublažavanje distonije ključno je za kvalitetnu palijativnu skrb no često je izazovno obzirom da je distonija često refrakterna na standardnu farmakološku terapiju koja je i dalje osnova liječenja. Prikazat ćemo tri naša bolesnika u kojih je distonija dio složene kliničke slike, u dvoje se radi o sekundarnoj distoniji, dok u jedne bolesnice govorimo o primarnoj distoniji, kao i izazove s kojima se susrećemo u svakodnevnoj skrbi o ovoj ranjivoj skupini bolesnika.

Razvojne i epileptičke encefalopatije (DEE) su klinički i genetski heterogena grupa rijetkih poremećaja. Novije epidemiološke studije procjenjuju pojavnost DEE-a na oko 170 slučajeva na 100000 djece. Zajednički im je različiti stupanj razvojnog oštećenja i epileptički napadaji refrakterni na antiepileptičku terapiju. Iako nije uvijek moguće nedvojbeno utvrditi patogenetski mehanizam, uzrok je u većini slučajeva genetski. Do sada je identificirano više od 900 gena povezanih sa razvojem DEE-a. U velikom broju slučajeva radi se o mutaciji jednog gena. U zadnjih nekoliko godina, sve bolje razumijevanje epileptogeneze rezultiralo je prenamijenom lijekova, ranije korištenih za druge kliničke indikacije, u lijekove za liječenje DEE-a. Jedan od prenamijenjenih lijekova je fenfluramin, trenutno odobren od strane Food and Drug Administration-a (FDA) i European Medicines Agency-e (EMA) za liječenje bolesnika sa sindromima Dravet (DS) i Lenox-Gastaut (LGS). Lijek za sada nije dostupan u Hrvatskoj, ali je dostupan u Europskoj Uniji. Od 2019 do 2021.g. EMA je odobrila primjenu kanabidola (Epidiolex) za liječenje DEE-a: DS, LGS i tuberozne skleroze. Trenutno je u različitim fazama kliničkih studija više lijekova za liječenje razvojnih i epileptičkih encefalopatija. Neki od njih su bexicaserin - selektivni agonist serotoninskih receptora 5-HT2C, soticlestat – selektivni inhibitor kolesterol 24-hidroksilaze i drugi. U 1/2a fazi kliničke studije je genska terapija – antisense oligonukleotidom STX – 001 za liječenje DS-a. Nove terapije za DEE-e se ubrzano razvijaju. Značajnu ulogu u tome ima otkrivanje sve većeg broja gena odgovornih za nastanak DEE-a i razumijevanje patogenetskih mehanizama svakog pojedinog gena. Naglasak je na prenamijeni od ranije poznatih lijekova, te preciznoj terapiji.

Sturge-Weber sindrom (SWS) ili encefalotrigeminalna angiomatoza je rijedak neurokutani poremečaj nastao kao posljedica somatske mutacije GNAQ gena na kromosomu 9q21. Javlja se sporadično kao somatski mozaicizam sa incidencijom 1/20,000 do 1/50,000. Očituje se vaskularnom kapilarnom malformacijom na licu (port-wine nevus) u inervacijskom području 1. i/ili 2. grane n. trigeminusa, pojavom glaukoma i leptomeningealnom angiomatozom mozga (tip I). Tip II se prezentira angiomom u području lica bez intrakranijalnih promjena, a ukoliko je leptromeningealni angiom izoliran tada govorimo o tipu III. Manifestira se pojavom farmakorezistentnih epileptičkih napadaja u dječijoj dobi, kašnjenjem u psihomotornom razvoju, intelektualnim zaostajanjem, neurološkim deficitom (hemiplegija/hemipareza, hemianopsija) i glavoboljom. Može uzrokovati glaukom i ima povećan rizik od moždanog udara. U 80% slučajeva zahvaćena je samo jedna hemisfera, te često dovodi do njene progresivne atrofije. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike i nalaza neuroradiološke obrade (kalcifikati i leptomeningealni angiomi u nalazu CT/MR mozga). U 75-90% pacjenata epileptički napadaji se pojave tijekom prve godine života (najčešće žarišni, ponekad generalizirani), a hemipareza je prisutna u 25-50% pacjenata, 50% ima intelektualni deficit. Liječenje je simptomatsko (antikonvulzivni lijekovi i lijekovi za glaukom), a kod farmakorezistentnih oblika razmatra se neurokirurško liječenje. Aspirin se uvodi sa ciljem prevencije moždanog udara i atrofije mozga. SWS je rijedak neurokutani sindrom koji nastaje kao posljedica mutacije gena odgovornog za razvoj malih krvnih žila, može imati za posljedicu farmakorezistentan oblik epilepsije, signifikantan neurološki deficit i intelektualno propadanje. Zahtjeva multidisciplinarni pristup i predstavlja velik izazov u liječenju. Prikazujemo tri pacijenta sa SWS koji su liječeni u Zavodu za dječju neurologiju KBC Zagreb.

Uvod: Suvremena istraživanja sve više potvrđuju složenu povezanost imunološkog, gastrointestinalnog i živčanog sustava u nastanku neuroloških poremećaja. U okviru autističnog spektra poremećaja (ASD), otkriveno je da su imunološki disbalans, upala i disbioza važni patofiziološki čimbenici. U novijim istraživanjima, otkrivene su genetske varijante unutar HLA koje moduliraju rizik za razvoj ASD-a, pri čemu su mehanizmi vjerojatno povezani s genetski reguliranim upalnim procesima u crijevu i narušenom imunoneuralnom komunikacijom. Uz celijakiju se sve češće spominju neurološki komorbiditeti, uključujući epilepsiju, glavobolju i kognitivne smetnje, posredovane imunološkim mehanizmima i narušenom crijevnom homeostazom. Prikaz slučaja: Prikazat ćemo dva pacijenta naše Klinike. Dječak, tada u dobi 2 godine upućen je na neuropedijatrijsku obradu pod dijagnozom izostanka očekivanog psihomotornog razvoja , izostanka očekivanog razvoja govora I sumnje na poremećaj rane komunikacije iz autističnog spektra .Elektroencefalogram u budnosti, pospanosti I spavanju, neurometabolička I neuroradiološka obrada bile su uredne. Genetska obrada je u tijeku.Nakon prispjeća visokih vrijednosti protutijela na tkivnu transglutaminazu, te biopsije crijeva postavljena je dijagnoza celijakije. Uz bezglutensku prehranu dječak je sada urednog psihomototrnog razvoja, te urednog komunikacijskog obrasca. Djevojka u dobi od 16 godina praćena je dugi niz godina u vanjskoj ustanovi zbog mješovitog poremećaja vještina učenja i sumnje na poremećaj iz autističnog spektra. U obitelji dvojica braće imaju dijagnozu autizma. Testiranjem su nađene najveće poteškoće u radnom pamćenju i verbalnom shvaćanju.Elektroencefalogram u budnosti, pospanosti I spavanju, aCGH, kariogram, neuroradiološka i metabolička obrada uzorkovani u našoj ustanovi bili su uredni.Klinički egzom je u izradi. ASOD-2 testom I kod djevojke potvrđena je dijagnoza autizma .I kod djevojke učinjena su protutijela na tkivnu transglutaminazu i antiglijadinska protutijela čije visoke vrijednosti su upučivale na dijagnoza celijakije. Ista je potvrđena biopsijom crijevne sluznice. Preporučeno je daljnje multidisciplinarno praćenje i prilagodba školovanja. Zaključak: Na temelju kliničkih slučajeva iz svakodnevne prakse ukazujemo na važnost poznavanja i prepoznavanja neuroimunoloških mehanizama koji povezuju gastrointestinalne i neurološke manifestacije te mogu rezultirati razvojem brojnih neuroloških i neuropsihijatrijskih sindroma. Daljnja istraživanja usmjerena na identifikaciju tih mehanizama i biomarkera te ciljane intervencije na razini crijevne homeostaze mogla bi doprinijeti ranijoj dijagnostici i učinkovitijem liječenju.

Razvojne i epileptičke encefalopatije su teške epilepsije/ epileptički sindromi s čestim farmakorezistentnim epileptičkim napadima i/ili čestim epileptiformnim izbijanjima i usporenim razvojem ili s regresijom razvoja. Definicija razvojne i epileptičke encefalopatije obuhvaća uz etiologiju ,kao koncept i doprinos i učinke i epileptičkih napada i epileptiformne aktivnosti na regresiju ili usporenje razvoja. Genetska etiologija može se utvrditi u 30% bolesnika s razvojnom i epileptičkom encefalopatijom (developmental and epileptic encephalopathy DEE), gdje su najčešće de novo varijante gena ionskih kanala, neurotransmiterskih receptora i proteina uključenih u sinaptički prijenos ili signalizacijskih puteva. Korelacija kliničkih podataka s rezultatima pretraga biofizičkih obilježja patogene varijante omogućuje definiciju sindroma ukazujući na značaj dobi i lokalizacije gena za ekspresiju funkcije patogenih varijanti ionskih kanala koje se manifestiraju kao smanjena funkcija (loss-of-function LOF) ili povećanje funkcionalne ekspresije (gain -of-function GOF). Naponom regulirani ionski kanali fiziološki su čuvari homeostaze i snižavaju intrinzičku ekscitabilnost ukoliko su izloženi kroničnoj egzogenoj toksičnosti :presinaptički natrijevi i kalcijevi te kalijevi transmembranski kanali reguliraju membranski potencijal u mirovanju, generiranje i provođenje akcijskog potencija koristeći kompenzatorni učinak na međusobu aktivnost i sudjeluju u ranom kortikalnom razvoju. Prikaz i Metode: Dječak s povećanjem /dobitkom funkcije GOF -SCN8A – ranom infantilnom DEE (EIDEE) i dvoje djece s LOF- KCNQ2 - EIDEE s uspješnim odgovorom na terapiju blokatorima natrijevih kanala koji su rezultirali remisijom epileptičkih napada međutim bez značajnijeg učinka na kognitivni posebno razvoj govora i bolesnik s GOF- EIDEE- GABRB1 varijantom s teškom razvojnom i DEE/Lennox-Gastaut -sindromom i farmakorezistentnim napadima. Pretrage: EEG, sekvenciranje slijedeće generacije, funkcionalne analize genskih varijatni, MR mozga. Diskusija i Zaključak . Analize prirodnog tijeka značajne su za korelaciju genotipa i fenotipa i tipa funkcionalnog poremećaja varijante.Razumijevanje funkcionalnih učinaka različitih tipova patogene varijanti gena ionskih kanala i lokalizacija varijantne omogućuje razumijevanje patomehanizama EIDEE i neophodno je potrebno za izbor ciljane terapije ipredviđanje odgovora na terapiju. Kolokalizacija i funkcionalni kompenzatorni učinci različitih ionskih kanala omogućuje međusobnu modulaciju njihove funkcije odnosno fenotipa. Rana terapija blokatorima natrijevih kanala modificira ekscitatorni učinak u GOF-EIDEE kanalopatijama natrijevih kanala ,već u novorođenačkoj dobi, zatim LOF -KCNQ2-EIDEE uključujući i modulaciju GOF kloridnih kanala GABA A receptora u 30% bolesnika sa DEE.

Uvod: Neurokardiogena os predstavlja dvosmjerni integrativni sustav koji povezuje središnji živčani sustav i srce putem autonomnih, neuroendokrinih i humoralnih mehanizama. Disfunkcija ove osi može rezultirati širokim spektrom neuroloških i kardiovaskularnih poremećaja, uključujući sinkopu, prolazne konvulzivne epizode i aritmije. Razumijevanje ovih mehanizama ključno je za razlikovanje provociranih reverzibilnih sinkopalnih događaja od epileptičkih napadaja, čime se omogućuje pravovremeno prepoznavanje i liječenje potencijalno po život opasnih stanja. Prikaz slučaja: Djevojka u dobi od 16 godina upućena je na obradu zbog recidivirajućih epizoda gubitaka svijesti u trajanju od 10–15 minuta, ponekad praćenih mioklonim trzajevima ekstremiteta i postiktalnom amnezijom. Epizode su se javljale pretežno u stresnim situacijama ili za vrijeme menstrualnog ciklusa, često nakon deprivacije sna. Laboratorijska, biokemijska i hematološka obrada, EKG, EEG u budnosti, pospanosti, spavanju i cjelonoćni EEG bili su uredni. MR mozga pokazao je manju zonu glioze vaskularnog podrijetla starijeg datuma, a MR angiografija gracilniji prikaz pojedinih krvnih žila bez drugih patoloških promjena. Tijekom višednevnog EEG praćenja registrirana je asistolija u trajanju od 25 sekundi praćena gubitkom svijesti i mioklonim trzajevima, što je upućivalo na kardioinhibitorni tip vazovagalne sinkope. Schellongov test pokazao je posturalni ortostatski tahikardni sindrom. Zaključak: Disbalans neurokardiogene osi može se klinički manifestirati epizodama gubitka svijesti koje oponašaju epileptičke napadaje. U dijagnostici je presudna suradnja neurologa i kardiologa, uz korištenje video-EEG telemetrije i produljenog kardiološkog monitoringa. Ovaj slučaj ilustrira potrebu za integriranim pristupom i boljim razumijevanjem mehanizama osi mozak–srce radi optimalne terapije i prevencije ozbiljnih ishoda.

Uvod. Neurofibromatoza tip 1 najčešći je oblik neurofibromatoze, a nasljeđuje se autosomno dominantno. Karakterizirana je pojavom neurofibroma, hiperpigmentiranih promjenama kože - „cafe au lait“ mrlja, brojnih pigmentiranih točkica u pazusima ili preponskom području, hamartoma šarenice oka, optičkog glioma, specifičnih koštanih lezija kao i povećanom učestalošću malignih tumora, posebice tumora ovojnica perifernih živaca, u odnosu na opću populaciju. Prikaz slučaja. Prikazujemo četverogodišnju djevojčicu s dijagnozom neurofibromatoze tip 1. Genetskom analizom potvrđeno je da je djevojčica heterozigot za mutaciju u NF 1 genu. Klinička manifestacija uključuje brojne pjege boje bijele kave po tijelu uz pjegavost u području vrata i prepona te pojavu otekline u području vrata lijevo. Neuroradiološkom obradom (MR mozga i vrata) verificirane su FASI promjene u području bazalnih ganglija i cerebelarnih hemisfera te pleksiformni neurofibrom vrata lijevo, veličine 55x65 mm. Obzirom da se kod djevojčice radi o velikom inoperabilnom pleksiformnom neurofibromu vrata, unazad 4 mjeseca, započeto je liječenje selumetinibom, inhibitorom signalizacijskog puta RAS-RAF-MEK-ERK. Zaključak. Ovim prikazom željeli smo naglasiti različitost i kompleksnost kliničke slike neurofibromatoze tip 1 kao i važnost individualiziranog terapijskog pristupa.

Uvod: Poremećaji iz spektra autizma (PSA) su neurorazvojni poremećaji heterogene kliničke slike, a prevalencija je u stalnom porastu. Cilj ovog epidemiološkog istraživanja je dati uvid u kliničke karakteristike djece s PSA pregledane u Klinici za dječje bolesti Zagreb (KDB) te analizirati razlike između dobi i spola. Materijali i metode: U ovo retrospektivno istraživanje uključena su djeca s dijagnozom PSA (N=150) pregledana u neuropedijatrijskim ambulantama KDB u razdoblju od 01. rujna 2023. godine do 01. rujna 2025. godine. Analizirane su opće karakteristike ispitanika (dob prilikom postavljanja dijagnoze, spol), kliničke karakteristike (poremećaj komunikacije, repetitivni pokreti, poremećaj pažnje, autoagresija i destruktivno ponašanje), komorbiditeti (epilepsija, ADHD, anksioznost i intelektualno odstupanje), učestalost dodatne dijagnostičke obrade (elektroencefalogram, magnetska rezonanca i obrada genetičara) te učestalost pojave poremećaja iz spektra autizma u sklopu sindroma. Rezultati: U istraživanje je uključeno 151 dijete (72% dječaka i 28% djevojčica). Medijan dobi prilikom postavljanja dijagnoze bio je 3 godine (raspon 1–15 godina). Poremećaj komunikacije bio je prisutan kod svih ispitanika, repetitivni pokreti i poremećaj pažnje kod 95 (63%), autoagresivno ponašanje kod 12 (8%), a destruktivno ponašanje kod 42 (28%) ispitanika. Epilepsiju je imalo 17 (11%), anksioznost 12 (8%), ADHD 20 (13%) i intelektualno odstupanje 78 (52%) ispitanika. EEG je učinjen u 91%, MR u 56%, a genetička obrada u 30% slučajeva. Nije utvrđena statistički značajna razlika u kliničkim karakteristikama i komorbiditetima između muških i ženskih ispitanika dijagnosticiranih nakon desete godine života. Međutim, kod djece mlađe od 10 godina utvrđene su razlike: samoozljeđivanje je bilo češće kod djevojčica (p = 0,05), dok je poremećaj pažnje bio češći kod dječaka (p = 0,01). Usporedbom dobnih skupina, djeca mlađa od 10 godina češće su imala repetitivne pokrete (p = 0,0004), ADHD (p = 0,08) i intelektualno odstupanje (p = 0,007), dok je anksioznost bila češća u starijoj skupini (p = 0,00000001). Tri ispitanika imala su PSA u sklopu sindroma. Zaključak: Rezultati potvrđuju raznolikost kliničke slike PSA te ukazuju na spolno i dobno uvjetovane razlike u pojedinim karakteristikama. Iako se većina kliničkih obilježja pojavljuje rano, kod starije djece češće se prepoznaju emocionalne teškoće poput anksioznosti, dok su u mlađih izraženije razvojne i bihevioralne poteškoće.

Uvod i Cilj PSA je često udružen s neurobihevioralnim i medicinskim komorbiditetima. Cilj je bio opisati demografiju, spektar komorbiditeta i dijagnostičke ishode djece pregledane u našoj ustanovi te prikazati udio pozitivnih genetskih nalaza. Metode Retrospektivno opažajno istraživanje djece s PSA pregledane u Ambulanti za dječju neurologiju i genetiku KBC Osijek od 1. 1. 2019. do 30. 1. 2025. Uključena su djeca s potvrđenom dijagnozom PSA (DSM-5) i dostupnom osnovnom dokumentacijom. Izvadili smo demografiju, dob pri dijagnozi, komorbiditete, nalaze EEG/MRI te ishode genetskog testiranja (CMA, Fragile X, panel/WES). Rezultati • Ukupno N=219 djece; 171 (78%) dječaka i 48 (22%) djevojčica; omjer M:Ž=3,6:1. • Dob pri prvom specijalističkom vrednovanju: medijan 4,2 godine (IQR 3,1–6,7; raspon 1,0–17,8). • Dobne skupine: predškolska 92/219 (42%), školska 99/219 (45%), adolescenti 28/219 (13%). • Komorbiditeti (udio; n): senzorne poteškoće 69,9% (153), jezični poremećaj 61,2% (134), ADHD 37,9% (83), intelektualne teškoće 33,8% (74), poremećaji spavanja 31,0% (68), gastrointestinalne poteškoće 26,9% (59), epilepsija 22,8% (50), anksioznost 17,8% (39), tikovi 9,1% (20). • EEG učinjen kod klinički indiciranih: epileptiformne promjene u 19% ukupnog uzorka; ukupno EEG-abnormalnosti u 28% (prekomjerne spore aktivnosti, fokalne/Generalizirane šiljak-val promjene). • MRI učinjen u ~40% uzorka; nespecifične promjene (periventrikularne leukomalacije, blage varijacije migracije) u 12% ukupnog uzorka; značajnih strukturnih malformacija 3%. • Genetika: CMA učinjena u 142/219 (65%); patogeni/vrlo vjerojatno patogeni nalazi u 23/142 (16%), VUS u 31/142 (22%). Fragile X testiran pretežito u dječaka; pozitivan u 2/171 (1,2%). Ciljani NGS panel u 48 djece, dijagnostički prinos 10/48 (21%); WES u 12 djece, prinos 4/12 (33%). Ukupni dijagnostički genetski prinos među testiranima ~17%. • Terapije: rani bihevioralni program 74%, logopedska terapija 81%, radna terapija 69%; od djece s epilepsijom 82% na antiepilepticima, dobra kontrola napada u 71%. Zaključak U našem tercijarnom centru profil djece s PSA pokazuje očekivanu mušku predominaciju i visoku učestalost senzorno-jezičnih poteškoća, ADHD-a i epilepsije. Dijagnostički prinos genetike bio je najveći uz širi pristup (panel/WES), dok CMA ostaje temeljna prva linija. Nalazi podupiru ranu detekciju i multidisciplinarni pristup, s posebnim naglaskom na logopedsku i senzornu integraciju te ciljanu neurologijsku/genetsku obradu.

Razumijevanje poremećaja iz spektra autizma (PSA) do sada je prošlo dug i složen put — od prvotnog poistovjećivanja s dječjom shizofrenijom do shvaćanja autizma konceptualno na drugom kraju kontinuuma prema kojemu je PSA razvojna neurorazličitost, odnosno jedna od mogućih neurovarijacija, a ne poremećaj koji treba tretirati. Povijesni uvid u promjene koncepata shvaćanja PSA i dijagnostičkih kriterija otkriva kako su se mijenjali društveni stavovi, dijagnostički kriteriji te same kliničke granice autizma. Danas, usprkos sve preciznijoj klasifikaciji, metodama procjene, ali i napretku u neuroznanosti, dijagnostika PSA i dalje ostaje izazovna zbog izrazite heterogenosti fenotipskih obilježja, kombinacije komorbiditeta te višedimenzionalne naravi samoga poremećaja čija se temeljna obilježja manifestiraju u različitim razvojnim domenama. Iz te složene kombinatorike proizlaze i različite manifestacije teškoća i jačih strana pojedinca s PSA, a u kombinaciji s različitim okolinskim uvjetima uključujući i različitosti u intervencijskim pristupima u konačnici proizlaze i različiti razvojni ishodi. U predavanju će se prikazati aktualna problematika suvremene dijagnostike — od ranog prepoznavanja do prepoznavanja u odrasloj dobi te različitih elemenata diferencijalne dijagnostike i dostupnih psihometrijskih alata. Poseban će se naglasak staviti na specifičnosti uporabe psihometrijskih instrumenata i na značaj sveobuhvatnog ekspertnog kliničkog prosuđivanja. Usprkos sve kvalitetnijoj dijagnostičkoj praksi uključujući i sve veću uporabu standardiziranog ADOS-2 opservacijskog protokola, valja istaknuti da trenutno nijedan alat, pa ni onaj zlatnoga standarda, ne može zamijeniti kliničku prosudbu. Promicanje prakse prema kojoj “netko treba napraviti ADOS da bi se znalo ima li osoba PSA” svodi kompleksan dijagnostički proces na tehničku proceduru i potencijalno dovodi u pitanje stručnu valjanost postavljene ili odbačene sumnje na dijagnozu PSA.

Instrumentalna dijagnostika predstavlja ključan dio suvremenog logopedskog pristupa dijagnostici i rehabilitaciji poremećaja gutanja, govora, velofaringealne funkcije i glasa još od 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Osim u odrasloj populaciji, ove se metode redovito primjenjuju i u djece. Kod neuroloških bolesti, kraniofacijalnih malformacija i poremećaja (npr. rascjepi usne i nepca, Pierre Robin sekvenca, 22q11.2 delecijski sindrom i dr.) te kod razvojnih poremećaja različite etiologije koji dovode do poremećaja funkcija gutanja i govora. Metode poput videofluoroskopske procjene gutanja (VFSS), fiberoptičke / videoendoskopske procjene gutanja (FEES) i nazoendoskopske / videoendoskopske procjene velofaringealne funkcije, omogućuju preciznu vizualizaciju orofaringealne biomehanike te objektivno prepoznavanje i razumijevanje patofizioloških mehanizama koji dovode do ispada funkcija, što je osnovni preduvjet cilju usmjerene i učinkovite terapije. Načela najbolje prakse nalažu da se mnogi terapijski postupci ne smiju provoditi bez prethodne evaluacije nekom od metoda instrumentalne dijagnostike. Uz dijagnostičku, ove metode imaju i terapijsku primjenu, bilo za procjenu učinkovitosti određenoga postupka, bilo u vidu vizualnog biofeedbacka, koji potiče motoričko učenje i aktivno sudjelovanje pacijenta u rehabilitacijskom procesu. Izostanak primjene instrumentalne dijagnostike, u kliničkoj praksi ograničava mogućnost precizne i točne procjene i narušava učinkovitost terapijskog procesa. Stoga je njezina integracija u redovitu logopedsku praksu važan preduvjet za kvalitetno dijagnostičko i terapijsko djelovanje. U radu će biti prikazane osnovne metode instrumentalne dijagnostike te recentni pomaci u njihovoj implementaciji.

Hiperekpleksija je rijetki genetski neurološki poremećaj koji se karakterizira pojačanom startle reakcijom na vidne, taktilne ili akustičke podražaje, generaliziranim hipertonusom i epizodičnim toničkim spazmima u neonatalnom razdoblju ili ranoj dojenačkoj dobi. Patofiziologija je uglavnom povezana s mutacijama u genima GLRA1, GLRB i SLC6A5 koji kodiraju komponente glicinergičkog inhibitornog neurotransmiterskog sustava te dovode do poremećaja inhibitorne glicinergičke signalizacije u moždanom deblu i leđnoj moždini, što rezultira hiperekscitabilnošću motornih neurona. Dijagnoza je primarno klinička, a potvrđuje se genetskim testiranjem. Ukoliko se dojenče prezentira značajnim razvojnim zaostajanjem ili dodatnim odstupanjima u neurološkom statusu ( spasticitet, hipotonija, distonija, abnormalni pokreti očiju, ataksija, epileptički napadi ) potrebno je diferencijalno dijagnostički razmotriti i rijetke neurometaboličke i neurorazvojne poremećaje. U ovom radu ćemo prikazati dvoje bolesnika koji su se prezentirali paroksizmalnim neepileptičkim poremećajem po tipu hiperekpleksije u ranoj dojenačkoj dobi.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju suočavaju se s brojnim zahtjevima koji se mogu nepovoljno odraziti na njihovu psihološku dobrobit. Obiteljska otpornost predstavlja skup dinamičnih i adaptivnih procesa koji obiteljima omogućuju uspješno suočavanje sa stresom i zahtjevima svakodnevnog života. U kontekstu roditeljstva djece s teškoćama, obiteljska otpornost ima posebno značenje jer doprinosi prilagodbi roditelja na izazove povezane s djetetovim razvojnim, zdravstvenim i/ili obrazovnim potrebama. Dosadašnja istraživanja upućuju na to da viša razina obiteljske otpornosti može predvidjeti povoljnije ishode mentalnog zdravlja roditelja te je povezana s boljom psihološkom dobrobiti i kvalitetnijim obiteljskim funkcioniranjem. Prema svemu navedenom, obiteljska otpornost može se smatrati zaštitnim čimbenikom koji ublažava učinke stresa i doprinosi očuvanju mentalnog zdravlja roditelja djece s teškoćama. Cilj istraživanja bio je utvrditi razine simptoma depresivnosti, anksioznosti i stresa kod roditelja djece s teškoćama u razvoju te utvrditi ulogu sociodemografskih čimbenika, psihološke i obiteljske otpornosti u objašnjenju navedenih simptoma. U istraživanju je sudjelovalo 346 roditelja djece s teškoćama u razvoju. Podaci su prikupljeni putem online upitnika koji su uključivali: Kratku skala otpornosti (Slišković i Burić, 2018), Brief COPE skraćenu verziju upitnika suočavanja sa stresom (Mirjanić i Milas, 2011), Upitnik za procjenu otpornosti obitelji (Ferić i sur., 2016) i Skalu depresivnosti, anksioznosti i stresa – DASS-42 (Reić Ercegovac i Penezić, 2012). Rezultati su između ostalog pokazali da se psihološka i obiteljska otpornost mogu smatrati značajnim zaštitnim čimbenicima psihološke dobrobiti. Drugim riječima psihološka i obiteljska otpornost negativno su povezani sa simptomima depresivnosti, anksioznosti i stresa. Dodatno, materijalni status negativno je povezan sa simptomima depresivnosti, anksioznosti i stresa dok stupanj oštećenja djeteta nije statistički značajno povezan s navedenim simptomima. Dobiveni nalazi naglašavaju važnost jačanja individualnih i obiteljskih resursa u programima podrške roditeljima djece s teškoćama u razvoju.